Region

Imao je najgori oblik korone: “Ni jedan horor film ne može opisati sve užase respiratora”

– Kršćanin jesam, ali nisam praznovjeran čovjek. Taj kašalj oboljelog je, međutim, nešto izvanzemaljsko, takvim sam ga ja čuo u svojoj kalvariji, svuda oko sebe u bolnici. Kao uznemireno jato crnih vrana – noću zvuči kao da netko čovjeku čupa dušu.

Tim riječima svoju priču iz Covid bolnice na kraju grada započinje Vojin Perić (60), koji je ondje proveo ukupno tri sedmice, od kojih jedan tjedan na respiratoru.

– Sve što možete skupiti iz literature strave i užasa, slilo se u KB Dubrava… kaže.

Preživio je, vratio se kući prije tri dana i sad, kaže, opet slavi život, novi život. Upravo tako, Novi život, zove se i pozorište u kojemu Vojin radi kao glumac i tekstopisac te na čijem je čelu godinama i bio. Riječ je o pozorištu za slijepe i slabovidne u Zagrebu, u kojem je Vojin, inače slijep od svoje 11. godine, dosad odigrao mnoge uloge. Nije “računao” na to da će ga snaći i ova, najteža uloga života – da se bori s virusom na rubu smrti.

‘Utonuo sam u san, mislio sam da odlazim’

– Zadnje čega se sjećam iz Dubrave, prije utonuća u umjetni san, bile su riječi doktora koji mi je smirenim glasom kazao: ‘Ne brinite ništa, sad ćemo mi vama pomoći…’. U tom sam trenutku osjetio potpuni mir, pomirenje zapravo, i pomislio da je to to, kraj je došao, rekao sam u sebi: ‘Svijete, doviđenja…’ Iako uvjeren da odlazim, bio sam smiren, nisam htio niti mogao paničariti, ali se više, kao dotad, nisam mogao niti boriti, prepustio sam se.

Prisjeća se Perić tih, zadnjih trenutaka prije nego što je utonuo u sedmodnevni san na respiratoru. Da, najbolje bi to stanje opisao, kaže nam, kao san, to nije nikakav prelazak “na drugu stranu”, ništa nadrealno, samo san u kojem je često imao košmare.

– Kad sam tonuo u njega, prihvatio sam to kao odlazak, kraj, bio sam prilično siguran da sam gotov. Prihvatio sam neminovno, i fizički osjećao samo veliki bol u prsima, zbog obostrane upale pluća. Užasan bol. Poslije, u snu, često sam imao košmare, no jedino čega se sjećam bili su glasovi moje supruge Ana-Marije i kćeri Anje, kao i drugih dragih mi ljudi… – nastavlja Vojin.

Karlovac: Odjel za COVID karlovačke bolnice

Njegova je kalvarija s koronom počela 19. oktobra, kad je, nakon odigrane predstave u Vukovaru, dobio temperaturu i sutradan se odmah išao testirati. Nalaz je bio pozitivan, ostao je kod kuće, u Zagrebu, i u početku simptomi nisu bili zabrinjavajući.

– Mislio sam, dobro je, ništa što malo odmora i čaja neće riješiti. No grdno sam se prevario. Dan za danom temperatura nije padala niti prolazila, čak ni deset dana. A onda me, tog desetog dana, udario zemljotres. Te noći više nisam mogao disati, nisam mogao do zraka i zaključili smo da moram u bolnicu. Nikad prije hroničnih bolesti nisam imao, bio sam zdrav. Sjećam se puta u Dubravu vozilom Hitne pomoći, sve do trena kad sam navodno počeo buncati, tako su mi poslije rekli. Odmah sam stavljen na intenzivnu skrb, na kisik, no nakon samo dan i pol stanje mi se opet pogoršalo, samostalno disanje više nije bilo moguće i morali su me prikopčati na respirator – nastavlja gospodin Perić.

Ne sjeća se intubacije, to, kaže, nije moguće. Ne sjeća se niti ikakvog drugog bola osim onog u prsima.

– I taj osjećaj crne rupe… Drugo je, kad je čovjek u nepoznatom, vidjeti što se oko vas događa, ko vam prilazi i što nosi, kakav izraz lica ima, ali ovo je situacija koju nikome ne bih poželio. Dolazak u bolnicu u teškom stanju bio je za mene samo crna rupa – kaže Vojin.

Tek je poslije, na odjelu, nakon što su ga skinuli s respiratora, a nalazi bili svakim danom sve bolji, polako upijao zvukove oko sebe i upoznavao ljude – pacijente, liječnike, medicinske sestre, spremačice… S mnogima je od njih, kaže, ostvario lijep kontakt.

Na odjelu je, nakon respiratora, proveo dvije sedmice, sve do neki dan.

Jedan dan u KB Dubrava - bolnici prenamijenjenoj u COVID centar

– Slušao sam što se oko mene događa, pratio zvukove, glasove, korake. Ne možete zamisliti koja je borba ondje, kako pacijenata tako i osoblja, za njihove, naše živote. Ti se ljudi ubijaju od posla. Ti ljudi ratuju protiv smrtonosnog malog neprijatelja, nevidljivog. Ne vidim, pa sam situaciju ondje percipirao na drukčiji, svoj način, upijao sam zvuke trčanja osoblja na svaki poziv pacijenta. Njihov se trud može opipati, toliki je. Kao slijepoj osobi, sluh mi je istreniraniji, i možda će vam zvučati nevjerojatno, no ja mogu čuti parkirani auto, zid… Svatko to može čuti, no videća osoba tu sposobnost ne koristi – opisuje Perić. Ljudi u Dubravi se, zaključuje, do posljednjeg daha bori za svakog pacijenta koji im dođe.

Mnoge oboljele respirator nije spasio

– Zahvaljujem im što su spasili moj i još mnogo drugih života. Budimo sretni što ih imamo. Zdravstvo je možda u kolapsu, no oni spašavaju živote kao da imaju lijekova i opreme u izobilju. A zapravo se snalaze samo s vlastitim znanjima – zaključuje ovaj glumac i tekstopisac.

Dodaje kako mu je doktorica pri otpustu rekla: “Pa samo smo vas liječili, radili svoj posao”.

– ‘Ne, spasili ste mi život, znači rodili me’, odgovorio sam joj. Prekjučer sam došao kući i taj dan, kao ni jučerašnji, ne bih mijenjao ni za što na svijetu. Toliko smo nas troje opet sretni – supruga, kći i ja. Oduvijek smo vrlo složna obitelj, koja život slavi svakog dana, a sad pogotovo – zaključuje Perić svoju priču o bitki za život i slavljenju života koji mu je ponovno podaren.

Za koji dan će mu, govori sretan, 61. rođendan.

– Prosuo me decembar, kao grudu snijega, daleke 1959., pa mi o život objesio nisku kamenčića od kojih je samo poneki biser: sklonost prema umjetnosti i tek dva dragulja, moja supruga Ana-Maria i moja kći Anja. Ja ne igram na daskama koje život znače, ja igram na daskama koje su život, ja nisam nikome tek partner na sceni, ja sam zaplet sam, mreža koju su isplele naše glumačke i ljudske uzajamnosti – riječi su kojima svoj život ukratko opisuje Perić, jedan od utemeljitelja i organizatora Međunarodnog festivala kazališta slijepih i slabovidnih Blind in Theatre – Slijepi u kazalištu.

COVID 19

Obitelj Perić, ponovno na okupu, izvinula se što ne može poslati zajedničku fotografiju, iscrpljeni su od svega što su u zadnje vrijeme prošli. No slave život, s razlogom.

Mnoge oboljele, nažalost, respirator nije spasio. U ovom trenutku, zadnji su službeni podaci, u bolnicama je više od 2000 ljudi, mnogi se od njih bore za svaki dah, dok je na respiratoru – na rubu života i smrti – 235 pacijenata. To su nečije majke i očevi, bake ili djedovi, mnogi od njih, poput Perića, prije nisu bili bolesni. Obitelji s njima ne mogu biti, ne mogu ih ni posjetiti, mogu se samo nadati i moliti da prežive.

Svako je na respiratoru posve sam, u snu iz kojeg se neki ne probude. O njima se požrtvovno brinu doktori i medicinske sestre, kostur zdravstva, koji ni sami niti jednu smrt ne mogu doživjeti kao običnu brojku i nečiju neminovnu sudbinu. Svatko je od tih ljudi koji se bore za dah – koliko god star bio – mogao još poživjeti, pa bilo to mjesec dana ili deset godina.

Perić je sretan što je na poklon dobio novu priliku. Veseli se svakom učinjenom koraku i jutru – želi trčati, plesati i, najviše, uskoro opet stati na daske koje mu život znače.

Izvor: 24sata.hr

Slični članci

Back to top button