Čitaj.ba

U službi naroda!

Aktivna uloga Rusije u „zamrznutim sukobima“: Započeli konflikte kako bi glumili lažne mirotvorce

Rusija je razvila strategiju „zamrznutog sukoba“ kako bi vještački stvorila tampon zonu izmedu nje i Zapada.

Maligni napori Rusije da stvori i produžava zamrznute sukobe u Južnoj Osetiji i Abhaziji u Gruziji; Donbasu i Krimu u Ukrajini; Nagorno-Karabahu u Azerbejdžanu i Transnistriji (Pridnjestrovska Moldavska Republika) sprečava ove države da budu u mogućnosti da realizuju svoju željenu političku budućnost i na kraju krajeva svoj potencijal kao narod, s obzirom da članstvo u bilo kojoj multinacionalnoj organizaciji, naročito u EU i NATO-u zahtijeva da određena država nema neriješenih sukoba iz prošlosti. Rusija uspostavlja dugotrajnu održivost zamrznutog sukoba uvođenjem „proksi“ vođa kojima pomažu drugi ruski saradnici čije maligne aktivnosti uzrokuju nepotrebnu patnju lokalnom stanovništvu.

Naime, na prostoru Euroazije, još od devedesetih godina, tinja cijeli niz „zamrznutih“ ratova, još neriješenih sukoba kojima su zajedničke dvije stvari. Prvo, svi su ti sukobi iznjedrili neki oblik odmetnutih pokrajina, samoproglašenih država koje gotovo niko na svijetu ne priznaje. Drugo, u svim tim sukobima Rusija igra prilično aktivnu ulogu. Zemlje poput Gruzije, u kojoj su trećinu teritorija zauzele odmetnute pokrajine, samoproglašene paradržave Abhazija i Južna Osetija, koje podržava Rusija. Ako bi ovoj državi okrenule leđa i zapadne zemlje, Gruzija tada gubi snažnog partnera i zaštitnika na međunarodnoj sceni.

Tu su još i Moldavija s odmetnutom Transnistrijom, te Ukrajina s Novorusijom na istoku zemlje.

Ne treba zaboraviti i Azerbajdžan s odmetnutim Nagorno-Karabahom kojega su zauzeli Armenci, no uz prilično jaku podršku Moskve. Međutim, prošle godine je došlo do „odmrzavanja“ ovog sukoba kada je Azerbejdžan u kratkotrajnom ratu uspio povratiti dio svoje teritorije. Sve ove zemlje bez podrške Zapada ostaju više ili manje same pred Rusijom, koja je sada puno snažnija, posebno vojno, nego sredinom devedesetih godina kada su sukobi stavljeni u “stanje mirovanja”.

Jasno je i da njena podrška odmetnicima na svim ovim područjima mnogo jača nego prije jer Moskva preko njih kontroliše geopolitičku situaciju u nekadašnjim sovjetskim republikama koje su se odlučile previše približiti Zapadu. Preko njih Moskva uspješno koči bilo kakve integracije, pristup NATO-u ili nekoj drugoj međunarodnoj organizaciji.

Ukrajina (Izvor: Getty)

Lažni mirotvorci

Situaciju na svim ovim područjima analitičari opisuju kao „stanje zamrznutih sukoba“ te objašnjavaju kako je „uz pomoć njih Rusija nakon raspada SSSR-a ‘iscrtala’ granice svojih interesa“. Zajedničko obilježje „zamrznutih sukoba“ na postsovjetskom prostoru je da tu presudnu ulogu ima Rusija.

Ona je imala neposredno ili posredno učešće u oružanim sukobima koji su prethodili „zamrzavanju”, da bi kasnije djelovala kao akter koji štiti faktičko stanje na terenu i na taj način doprinosi „zamrznutosti” ovih sukoba. Na taj način, Rusija namjerno opstruiše rješavanje ovih sukoba, tj. održava ih u „zamrznutom” stanju, kako bi spriječila „dovršavanje trajnog evropskog poretka zasnovanog na miru i bezbjednosti”, kao i „integraciju regionalnih režima u EU i NATO”.

Rusiji je „zamrznuti“ status ovih sukoba izgovor da drži trupe na terenu što je duže moguće, s obzirom na njene hegemonističke pretenzije prema postsovjetskom prostoru. Na ovim prostorima posebno se ističe rusko tolerisanje „političke ekonomije kriminala, korupcije, trafikinga i nasilja”, za koju su separatističke oblasti postale raj. Posebno je bitan energetski faktor preko koga Rusija nastoji da kontroliše energetsku budućnost regiona i čitave Evrope. Postavljajući sebi odane ljude na važne političke pozicije u ovim državama, Rusija je stvorila autoritarne režime de facto države, kao što je i ruski režim koji ih podržava.

Rusije u sukobima na postsovjetskom prostoru igra ključnu ulogu i tu pokušava zadržati svoj uticaj uz upotrebu sile, ako je potrebno.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza dolazi do mnoštva eskalacija ponajviše zbog nezadovoljstva manjih naroda koji su se našli u novonastalim državama. Kroz analizu „zamrznutih sukoba“ došlo se do zaključka da je uistinu Rusija, radi svojih političkih, strateških i ekonomskih ciljeva, više ili manje vojno intervenisala, odnosno upotrijebila silu. Sukobi u Pridnjestrovlju, Gruziji, Nagorno-Karabahu i Ukrajini pokazali su kako Rusija ne misli olako prepustiti prostor nekadašnjeg Sovjetskog Saveza kojeg smatra svojim interesnim područjem.

Četiri spomenuta sukoba proizašla su zbog međuetničkih tenzija i težnje separatističkih režima za vlastitom autonomijom, no ono što je nesumnjivo jeste da je ključnu riječ u toku i ishodu tih sukoba odigrala Rusija, ali i ključnu ulogu za konačno rješenje sukoba imat će upravo Rusija. Rusije je u određenim trenucima u ovim sukobima možda i spriječila veća stradanja, ali to je uradila radi svoje vlastite koristi ne pokušavajući u potpunosti stabilizirati postsovjetski prostor.

Ono što se pokazalo sa Nagorno-Karabahom je da se svaki od ovih zamrznutih sukoba, po potrebi Rusije, može brzo „odmrznuti“ što stvara stanje latentne nestabilnosti na ovim prostorima. Praksa je pokazala da stvaranje takvih „zamrznutih sukoba“ u Moldaviji, Ukrajini, Gruziji i Azerbejdžanu predstavlja veliku sigurnosnu prednost, a samim tim i korist za Rusiju.

Nagorno-Karabah (Izvor: Reuters)

„Zamrznuti sukobi“ na Balkanu?

Ruska Federacija je uz pomoć spomenutih „zamrznutih sukoba“ prvo čuvala svoj uticaj od, kako su u Moskvi govorili, NATO-a. U posljednje vrijeme, „zamrznuti sukobi“ sve više Rusiji služe da proširi svoj uticaj na regione kao što je Balkan ili Kavkaz. Posljednjih godina to je već neka vrsta ekspanzionističke politike, recimo preko Srbije i Kosova, te putem raznih rezolucija (kao što su blokiranje nezavisnosti Kosova ili blokiranje rezolucije o Srebrenici) na Zapadni Balkan.

Istovremeno, preko Pridnjestrovlja i Moldavije izlaze na Istočni Balkan. Rusija time pokušava zaustaviti širenje uticaja EU na Zapadni Balkan i tzv. istočno partnerstvo EU, koje čine Ukrajina i Moldavija. Sa druge strane, preko Nagorno-Karabaha i Armenije stvoren je takozvani „kavkaski klin“ koji je pogodan da ograniči uticaj Turske na Kavkazu, te da se Moskva na duže vrijeme pozicionira i u tom dijelu kaspijskog bazena.

Sukob između Albanaca i Srba nije klasični „zamrznuti sukob“, ali jeste sukob kojim upravlja Moskva, a Vučić je jednostavno nusproizvod ove politike. Ne može se smatrati „zamrznutim sukobom“ u pravom smislu te riječi jer je Kosovo priznato od preko 100 zemalja a i član je mnogih međunarodnih organizacija, što nije slučaj sa pomenutim primjerima „zamrznutih sukoba“. Također, međunarodna zajednica je prisutna na Kosovu, što je još jedna razlika u odnosu na ostale zemlje u kojima glavnu riječ ima Rusija.

Više bi se moglo reći da je to „status quo“ kojeg održava Srbija jer je to trenutno u interesu Rusije i njene geostrategije na području Zapadnog Balkana.

Razlika između postsovjetskih „zamrznutih sukoba“ i Bosne i Hercegovine je u tome što u „zamrznutim sukobima“ nefunkcionalnost države proizlazi iz nepostojanja kontrole državnih institucija nad cijelom teritorijom, dok su u Bosni i Hercegovini državne institucije izložene institucionalnim blokadama, što može dovesti u pitanje mogućnost donošenja i implementacije odluka na teritoriji cijele države. Zato se Bosna i Hercegovina ne može smatrati „zamrznutim sukobom“ zbog odsutnosti ključnih faktora koji definišu ovu vrstu konflikta.

Ipak, treba naglasiti da u institucionalnoj blokadi institucija Bosne i Hercegovine veliku ulogu ima Rusija koja preko svojih marioneta upravlja blokadama koje stvaraju nefunkcionalnu državu. Zapad, a prije svega tu se misli na Evropljane, sa svojim mekim, podkapacitiranim, nekad i licemjernim pristupom prema BiH, kako devedesetih, tako i danas, su dozvolili prvo stvaranje, a zatim i legalizaciju tvorevine rata i genocida, a zatim je ostavili „na izvolite“ kao nefunkcionalnu državu Beogradu i Moskvi.

Putin i Vučić (Izvor: Agencije)

Zašto Rusija neće odustati od „zamrznutih sukoba“

„Zamrznuti sukobi“ su sukobi u kojima su završena borbena djelovanja, ali nije potpisan mirovni sporazum niti je postignut politički dogovor koji zadovoljava obje sukobljene strane. Ovi sukobi su uglavnom nastali u postsovjetskom prostoru uz podršku Rusije i u njima Rusija igra aktivnu ulogu. Moskva preko njih kontroliše geopolitičku situaciju u nekadašnjim sovjetskim republikama koje su se odlučile previše približiti Zapadu.

Na taj način, u bilo kojemu trenutku Rusija može ponovo započeti sukob upravo zbog izostanka postignutog političkog dogovora sukobljenih strana. Sukob u Nagorno-Karabahu pokazao je kako jedan dugogodišnji „zamrznuti sukob“ kad ga neko „odmrzne“ može da eskalira. Mir je ovdje krhak, pa se sa sigurnošću ne mogu isključiti niti budući ratovi.

Za većinu ovih „zamrznutih sukoba“ Moskva vidi rješenje u konceptu „two state solution“ (rješenje dvije države). To je ruska pozicija i prema Nagorno-Karabahu, i Južnoj Osetiji, i Donbasu i Pridnjestrovlju. Taj lanac zamrznutih konflikata je ustvari nosilac ruskih interesa, koje Rusija koristi za destabilizaciju regiona, postavlja novi „berlinski zid“ i stratešku tampon zonu prema NATO-u, zapadnoj demokratiji i liberalizmu.

U odmetnutim provincijama (kvazidržavama) Rusija je postavila svoje namjesnike koji su se pretvorili u autoritarne korumpirane vođe, dok njihov narod živi u siromaštvu i nezaposlenosti. Preko „proksi“ vođa saradnici ruskog režima provode svoje maligne aktivnosti u što spada i uspješno kočenje bilo kakve EU integracija, pristupa NATO-u ili nekoj drugoj međunarodnoj organizaciji.

Pratite nas:
Follow by Email
Facebook
Twitter