Čitaj.ba

U službi naroda!

BOSANSKI BOG BUDŽET – Ili kako “budžetlijema” ni pandemija ne može ništa

“Budželije” ili u narodu još poznati pod imenom “uhljebi”, osim psiholoških (strah, nervoza), ne osjećaju nikake posljedice globalnih dešavanja. U ovom slučaju pandemije. Oni su ekonomski fenomen! Dalje ćemo objasniti i zašto.

Od raznih objašnjenja šta je to ekonomija ono najjednostavnije je da je to fenomen koji se odvija između ljudi i oni su njegovi glavni akteri. Razmjena, tržište, kupovina, prodaja, posuđivanje,… sve su to izrazi i bitne stvari u jednoj ekonomiji.

Ono što danas možemo primjetiti jeste da ljudi nema na ulicama i da je većina radnji zatvoreno, tako da se ni ekonomija ne može odvijati, a kamoli razvijati. Kretanje ljudi je čak vladinim aktima ograničeno.

Takvo što je, kao što vidimo, pogodilo cijeli svijet. Milioni privrednika trpe. Zbog zdravlja uposlenika i kompletnog društva morali su kao odgovorni ljudi zatvoriti svoje radnje i biznise. Ali šta će biti sa tim biznisima, to je nešto što je izgleda ostavljeno samo njima za razmišljanje. Društvo je na to odreagovalo u smislu “Pa vi ste poduzetni i inovativni, poduzmite nešto SAMI“.

Oni i jesu poduzeli, ne čekajuci nikog, jos kad su osnivali svoje firme. Usli su u tržišnu borbu, bili dovoljno hrabri i osposebljeni da na njemu i opstanu. Čak i da povećavaju svoje poslovanje, investiraju i kao rezultat te njihove borbe da uposle nove ljude i daju im šansu. Naći tržite nije lako, ali i kada ga nađete teško je na njemu opstati.

Da stvar bude još zanimljivija ti isti poduzetnici (menadžeri) moraju plaćati porez državi. Od onoga na dobit, pa dalje redom svih ostalih. Ali i dalje dati platu radniku za koju je on spreman da radi. No, to nije sporno.

Radnici tih kompanija svakodnevno idu u druge radnje, kojima također treba promet da bi opstali. I radnici u konačnici plate porez kroz PDV raznih artikala koje pazare.

Polako dolazimo do problema.

Od tih poreza, ovisno od njihove namjene, se finansira država. Tačnije njene institucije. Što također nije sporno, jer država treba da obezbjedi sigurnost svojim privrednicima, pravednost, ekonomsku diplomatiju i ugovore sa drugim državama kako bi ekonomija rasla.

Dolazimo do uposlenika državnih preduzeća, agencija, parlamenata, komisija, vlada. Pogađate, oni se svi finansiraju iz poreza koje gore spomenuti privrednici plaćaju. Ali oni, budžetski zaposlenici, su isključeni iz svih ekonomskih kretanja. Oni su poseban entitet. Njihov ugovor u zapošljavanju je na neograničeno. Znači, bilo kakva kriza na njihov status ne može uticati, ako treba i država da se zaduži, ali oni su tu za stalno.

Malo je poznato, da u doba ekonomske najveće krize u BiH, budžetski korisnici su tužili državu i država im je morala isplatiti iznos od skoro MILIJARDU konvertibilnih maraka. Iz toga možemo zaključiti da je ovo država iz snova, za njih naravno. Svima može da fali, gospodi koja sjedi na nekoj od puno tih pozicija ne može.

Kažemo da hoćemo društvo jednakih mogućnosti, da se vrednujemo prema onome koliko znamo, da properiraju najbolji. Kako, pitamo se svi?

Jednostavno, sklonite prepreke sa puta. A prepreke su oni koji misle da svojim rođenjem i članskim kartama raznih patija pripada određena suma novca za koji nisu ništa uradili. Bez privrednika i ekonomije država ne može da opstane, a bez usluga svih njih je veliko pitanje.

Njih ne zanima pandemija, i što razni privredni subjekti dnevno gube ogromne sume novca. Njih zanima ono što im je komunizam ostavio. Čist posao, bez truda i napora dobijes novac koji nisi zaradio.

Dijelom društvo je to i prepoznalo i tražilo je da se plate po vertikale svima smanje, ali to toga nije došlo. Niko iz sistema nije ni pomislio da predloži takvu mjeru.

Sada kada imamo prijedlog i kada postoji neki premijer i koji je spreman da to forsira, reakcija javnosti je bukvalno nikakva. Ismijavanje, i izjava predsjednika sindikata da čovjek lupeta je prihvatljiva.

Ni sami ne znamo šta tačno hoćemo.

“Druže, druže, jesi vidio kako Novalić ne zna da stavi masku?”

“Nije ni pokušao da je stavi, nego da sveže. Nego druže sta ćemo za ekonomiju?”

“A to, ma ništa. Čim se ovo završi idem za Njemačku. Što pitaš?”

Izvor:Čitaj.ba/H.H

 

 

Pratite nas:
Follow by Email
Facebook
Twitter