Svijet

Iskustva teških pacijenata nakon COVID-19: Ponovo učili disati, pisati…

Sedmice provedene na respiratoru ostavljaju tragove i zahtijevaju dug oporavak. Svoja mukotrpna iskustva podijelio je Francuz Paulo Alves, koji je bio u teškom stanju i na intenzivnoj njezi zbog COVID-19.

“Morao sam ponovo učiti disati”, kazao je Alves.

Nikad prije francuske bolnice nisu imale toliko pacijenata na odjelima za reanimaciju i intenzivnu medicinu, njih na hiljade. Riječ je o ozbiljnim slučajima s teškom respiratornom insuficijencijom uzrokovanom novim koronavirusom koji je pacijentima zahvatio pluća.

“Daju im se sedativi i često sredstva za opuštanje mišića”, objasnio je AFP-u Stephane Petit Maire, anesteziolog-reanimator u Bourg-en-Bresseu, u departmanu Est.

Najteže oboljele okreće se na trbuh jer takav položaj pridonosi povećanju količine kisika u njihovim plućima. Pacijenti mogu imati problema i s bubrezima, srcem, jetrom te neuroloških problema, kaže ovaj ljekar.

“Na odjelima za reanimaciju ostaje se dugo, dvije do tri sedmice, čak i više”, kazala je Helene Prigent, pneumologinja u bolnici Raymond-Poincare a Garchesu, u pariškoj regiji.

“Postoje rizici, koji nisu tipični samo za COVID-19, kao što je rizik od gubitka puno mišićne mase te mišićnih i neuroloških komplikacija”, dodala je.

Dugotrajan boravak na respiratoru izaziva probleme s gutanjem i disanjem.

“Nakon više sedmica ležanja treba ponovo naviknuti tijelo na mijenjanje položaja”, objasnila je Prigent.

Kada je Paulo Alves, koji je bio intubiran i stavljen u induciranu komu, prvi put pokušao ustati, nije se mogao držati na nogama.

“Mislio sam da ću se onesvijestiti”, rekao je on.

Istakao je da je puno vježbao kako bi povratio mišićnu masu, ali i vozio sobni bicikl kako bih ojačao pluća.

Claude Gatti, 67-godišnji veterinar, koji je sredinom marta primljen u bolnicu u Ajacciou, na Korzici, podijelio je svoja iskustva. Šest je dana bio u dubokoj komi. Mislio je da će umrijeti. Ali preživio je.

“Čak i nepokretan, počeo sam raditi s rukama, pokušavajući se podići, dotaknuti koljeno… Govorio sam sebi: ako možda imam šansu preživjeti, moram moći hodati, moram povratiti malo osjeta; ne smijem gubiti vrijeme”, rekao je Gatti.

Nakon što je bio otpušten s odjela za reanimaciju, zadržali su ga u bolnici radi daljnjeg oporavka i sada ponovno hoda.

“Morao sam sve ponovno učiti: pisati, hodati, stajati na nogama. Nisam mislio da bi moglo biti tako teško”, istakao je.

Osim bolesti, posljedice mogu izazvati usamljenost u jednokrevetnim bolničkim sobama jer su kontakti svedeni na minimum.

“Bližnji vas ne smiju posjećivati. Medicinske sestre ne smiju ostati u sobi”, rekao je Paulo Alves.

“Bolest i reanimacija zahvatili su mi i mozak, i to jako”, rekao je Claude Gatti.

“Imam problema s pamćenjem. Kada mi se nešto kaže (…) uđe na jedno uho, a na drugo iziđe”, rekao je.

Čak i nakon što se izliječe, ti ljudi mogu patiti od “neurokognitivnih posljedica, poput PTSP-a, anksioznosti i depresije”, upozorava Stephane Petit Maire.

Neki mogu imati “respiratorne posljedice, kratak dah pri mirovanju ili naprezanju, čak trebati maske s kisikom kod kuće”, dodao je liječnik.

Kada se pacijenti vrate kući, fizioterapeut ih potiče da budu aktivni, da peru suđe, pospremaju krevet, usisavaju. Ležanje u krevetu može biti jako štetno.

Izvor: Radiosarajevo.ba

Slični članci

Back to top button