Sport

Đurić: ‘Otac do kraja života nije pričao sa mnom jer sam nastupao za BiH i krivio je mene za majčinu smrt’

Institut za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS) uvrstio je nedavno hrvatskog kapetana Luku Modrića u idealnu momčad proteklog desetljeća (od 2011. do 2020. godine). Na stranici IFFHS-a nalaze se brojne statistike pa su tako objavili i popis najboljih svjetskih strijelaca od 2001. do 2020. godine. Listu predvodi Cristiano Ronaldo sa 756 golova, slijede Lionel Messi (715) i Zlatan Ibrahimović (558). A deseti na vječnoj listi je Aleksandar Đurić, slabo poznati nogometaš iz BiH iza kojeg je jako zanimljiva životna priča, piše Večernji list BiH.

Đurić danas ima 50 godina, a u karijeri je zabio 443 gola. Životni put ga je odveo u Singapur gdje je postao legenda, igrao za njihovu reprezentaciju i gdje i danas živi. A Đurić je 90-ih godina kao dio srpskih specijalnih jedinica poslan u Vukovar, ali se sukobio s nadređenima pa je pobjegao od zatvora.

Đurić je rođen u Doboju, bio je državni prvak u kanuu i sudionik na Olimpijskih igrama. Tek u 23. godini postao nogometaš, igrao je do 44. godine, ima troje djece, ali je razveden i usvojio je dijete. Kanuom se počeo baviti kako bi pobjegao od problema.

– Tražio sam nešto da nisam stalno kod kuće, jer moj otac je bio alkoholičar, po 24 sata se nije trijeznio. Želio sam da pobjeći iz tog okruženja, nikad nisam imao ništa, odrasli smo sirotinjski zbog njega, sve je propio. Održao me u životu sport – rekao je Đurić svojevremeno za Blic.

Đurića su 1991. mobilizirali nakon što je bio na SP-u Parizu.

– Podigli su me, bio sam zapovjednik specijalne jedinice u Doboju, pa zaglavio u Vukovaru. Nisam tada vidio Šljivančanina, znam da je bio i on tamo. Krajem ‘91, doveo sam svoje specijalce u Vukovar. Ja sam bio sportista, naredba je moja bila da održavam red. Ali, kada sam vidio sav taj nered i paravojne formacije u tim selima oko Vukovara, to je za mene bilo nenormalno. Nisam se bojao smrti, ali došao sam s otvorenim očima. Imao sam mlade vojnike oko mene, shvatio sam da nije to rat koji ja mislim da bi trebalo biti. Želio sam braniti narod, a ne ubijati. Nije bilo dobro. Nisam dijelio ljude po religiji. Pao sam na pogrešno mjesto, u pogrešno vrijeme.

Uskoro se sukobio s nadređenima.

– Jednu veče sam kao zapovjednik jedinice pozvan na sastanak, trebalo je odraditi neku akciju. Te osobe su bile sve sami pijanci, nenormalne gluposti su pričali. Nisam volio ljude koji su agresivni, bahati, koji vjeruju da su nedodirljivi. Ustao sam sa stolice i rekao da neću dozvoliti svojim vojnicima da ubijaju civile, ili da pljačkaju. Da ću zatvarati sve koje vidim da to rade, pucat ću na vojnike koji prave nered. Nije se tim glavonjama to svidjelo, dok sam došao do zapovjedništva bio sam uhapšen. Uzeli su mi činove i strpali me u zatvor. Poslije su odlučili da me odvedu u Doboj. Kad sam stigao, tata je rekao “sine, vrijeme je da ideš odavde”.

Pobjegao je u Mađarsku gdje je počeo trenirati nogomet, a dobio je poziv da za BiH nastup na Olimpijskim igrama.

– Kakvu sam borbu vodio sa sobom. Ja sam Srbin, znao sam da mi je rođeni brat u srpskoj vojsci i da je otac na nekim borbenim linijama također. Bilo je razmišljanje trebam li ići jer sam znao da idem protiv svih u Bosni. Da neću biti dobar svim Srbima, a ni drugom dijelu Bosne. Na kraju krajeva, najbolje prijatelje sam imao u Bosni, kao braća su mi bili i Muslimani i Hrvati.

Stopom je otišao do Barcelone jer nije imao novca i nastupao je za BiH.

– Zbog toga sam izgubio oca, do samog kraja života nije razgovarao sa mnom. Živio sam 2000. u Singapuru, brat mi javi da je tata dobio rak i da želi da me vidi. Jetra mu je bila gotova od alkohola, a i pušio je mnogo. Klub mi je dao dozvolu, poslije devet godina sam se vratio Bosnu. Navečer sam došao, možda sam s tatom pričao dva sata, nisam ni spavao. Ujutro mu je pozilo, doktor je rekao da je bolje da umre kod kuće, a ne u bolnici. Koliko god da smo imali problema, poštovao sam ga. Imao sam sreću da ga vidim živog makar taj jedan dan.

Ostao je i bez majke.

– Majka je poginula 9. augusta 1993. u Bosni. To je oca najviše pogodilo, a na kraju sam ja ispao krivac za sve. Rekao je tata bratu da sam ukopao majku jer sam se takmičio pod bosanskom zastavom. I danas razmišljam o tome. Uvijek sam želio pomoći oboma, ali na kraju nisam uspio nikome od roditelja. Samo bratu. Majku je ubila granata i to kada je stupilo neko primirje u Doboju. Nisam ni znao da je poginula, sahranili su je poslije nekoliko dana.

Prvo je igrao u Australiji, a u Singapur je otišao 1999. godine i od tada tamo živi. Igrao je nogomet, a danas radi u ministarstvu sporta. Napisao je i knjigu o svom životu.

– Svašta sam ja doživio. Na primjer, za reprezentaciju Singapura sam zaigrao u 37. godini života, na 54 utakmice dao sam 27 golova. Bio sam prvi kapetan stranac u istoriji. Reprezentativnu karijeru sam okončao u 42. godini, a igrao sam aktivnu punom parom još dvije godine – rekao je Đurić.

Izvor: Vecernji.ba

Slični članci

Back to top button