BiH

Na današnji dan rodio se Mehmed Spaho: “Niko se nije zalagao za narod koliko on”

Jedan od najznačajnijih bošnjačkih političara 20. stoljeća

Jedan od najznačajnijih bošnjačkih političara 20. stoljeća dr. Mehmed Spaho rodio se na današnji dan 1883. godine u Sarajevu. Tekst povodom njegove smrti 29. juna 1939. godine napisao je književnik Edhem Mulabdić u “Narodnoj uzdanici”. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.

U četvrtak 29. juna 1939. godine umro je naprasnom smrću u Beograđu dr. Mehmed Spaho. Strašno je odjeknula ta tužna vijest u prve sate pred podne toga dana, svijet u prvi mah nije vjerovao. Bilo je sve pometeno od uzbuđenja. U petak 30. juna džena je dovežena iz Beograda u Sarajevo sa velikim počastima naroda, vlade i vojske. Ukopan je u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu kao jedan od najzaslužnijih prvaka muslimana Bosne i Hercegovine i grada Sarajeva. Malo je reći “kad nam je najviše potreban bio”... kako se onda govorilo na svakom koraku, onda nam ga kruta sudba ote iz naše zajednice.

On je nama vazda trebao.

U najtežim časovima života naše zajednice zadnjih 25 godina on se snalazio i rješavao razna teška pitanja, puna odgovornosti, a izložen nišanu raznih protivničkih partija i njihove mafije. U naponu njegove muževne snage u tridesetim godinama nađoše ga burni dogadaji preokreta državnog 1918, i on ulazi u bujicu novoga života i događaja i neprekidno radi punih dvadeset godina najteže narodne i državne poslove sve kao narodni izabranik, a dosta od tog vremena i kao pretstavnik vlade i države. Radio je sve do zadnjeg daha svog života.

Merhum dr. M. Spaho rodio se u Sarajevu 13. marta 1883. godine. Osnovnu školu i gimnaziju svršio je u Sarajevu, a pravne nauke na Univerzitetu u Beču, gdje je i promoviran za doktora prava. Od 1906 do 1908. služio je kod suda kao auskultant, a 1908-1910. proveo je kao advokatski pripravnik, kada je stupio u službu onda tek osnovane trgovačko-obrtničke komore kao sekretar, gdje je ostao oko dvadeset godina.

Poslije sloma Austro-Ugarske monarhije uzet je u privremeno narodno pretstavništvo i preuzeo poslove trgovine i pošta, koje je nadleštvo reorganizirao, jer su pošte do tada bile u rukama vojske. Godine 1919, bio je merhum Spaho kratko vrijeme u vladi Stojana Protića, g. 1921. ušao je u Pašića vladu, 1924. u vladu Ljube Davidovića, 1927. u vladu Vukićevića i konačno 1935. u vladu autoritativnog režima Milana Stojadinovića i 1938. u vladu Dragiše Cvetkovića. Zauzimao je resore šuma i ruda, trgovine i industrije, financija i saobraćaja.

Svagdje je pokazao svoju veliku stručnu spremu i znanje. uvijek iskreno odan radu za narod i državu i svagdje postizavao sjajne uspjehe i ostavljao svijetle uspomene.

On je još od starog režima pokazao svoju političku zrelost, kad je pod kraj g. 1919. a uoči sloma Austro-Ugarske monarhije došao bio grof Tisa, da se monarhija spasava izjavama i poklonstvima. Merhum Spaho je odbio taj poziv energično zajedno sa Dr. Halidbegom Hrasnicom, a taj su mu odgovor dali u Sarajevu i hrvatski i srpski pretstavnici. Kad se god. 1919. osniva Jugoslavenska muslimanska organizacija, koja jedina među strankama uzima obilježje jugoslavensko, merhum Spaho sa merhum Maglajlićem vodi stranku prve dvije godine, a od 1921. on joj je bio izabran za vođu. Ostao je šef stranke sve do kraja svog života.

Godine 1922. dolazi u stranci do podvojenosti, da se klub razdijelio u dvije jednake polovine: s Maglajlićem koji su uz vladu, a sa Spahom u opoziciji. Na izborima 1923. imalo se vidjeti za koju će se stranu narod opredijeliti. U neupućenim krugovima u Beogradu vjerovalo se u Maglajlićevu totalnu pobjedu već i stoga, što je on u vladi. Ali događa se čudo: Spaho dobiva sve mandate, a Maglajlić ni jednog. U skupšlini se prvih godina osipa na Spahu najveća paljba.

Javnosti se sugeriralo i javnom štampom, da je jedini Spaho osnovao stranku na vjerskoj bazi, a onda se sipala paljba i na samu muslimansku zajednicu, ne bi li ona odbacila od sebe Spahu, da se tako i on onemogući, a i naša zajednica i kao politička cjelina padne nekom drugom kao zrela kruška u krilo. Sve je to on izdržao, tu nejednaku borbu vodio je on sa svojim društvom, gdje su i razne omladinske organizacije nahuškavane na njeg.

Njegov jaki karakter, njegova svijest da se bori za svoju zajednicu izdržala ie borbu do pobjede.

Iz godine u godinu situacija se sve više popravljala u korist njegovu, njegova politička sposobnost pobijedila je, da ga kasnije cijene i veličaju i njegovi bivši protivnici. Merhum Spaho nije nikad u borbi bio strastven, vazda je bio hladan, sabran i sređen. Umio se, kad je trebalo, i oprijeti, a u vladu nije nikad ulazio pod svaku cijenu. Godine 1932. izdaje i on sa društvom iz opozicione stranke svoje punktacije, što mu donosi policijski zatvor od 20 dana. Ulaskom u vladu god. 1935. popravio je puno koješta, što je našoj zajednici za prošlih 6 godina krivo učinjeno, a najveće mu je djelo, što nam je povratio Srškićevim udarcem srušenu našu vakufsku autonomiju.

Ta je naša autonomija bila već pokopana, ali je on prvi i jedini spasava i povraća u prvo stanje kakva je i bila.

U politici šireg područja on se vazda zalagao za sporazom Srba i Hrvata i kako je poznato u svrhu rješenja hrvatskog pitanja u godini 1938. u vladi Stojadinovića izazvao je krizu vlade, čega je bio rezultat, da se obrazovala vlada narodnog sporazuma. U svemu merhum Spaho je postigao svojim radom i djelovanjem rijetke rezultate. On je vodio našu politiku preko 20 godina. Učestvovao je i u sarajevskoj komunalnoj politici i u našoj vakufskoj samoupravi, kroz sve to vrijeme bio je koliko vođa muslimanske zajednice, toliko i u upravi same države, a isto toliko je bio cijenjem i izvan granica u vodećim krugovima medunarodne politike, odakle je također dobivao mnoga vidna priznanja.

Merhum Spaho isticao se i svojim književnim radovima, napisao je lijepih članaka počevši još kao gimnazijalac, pa dalje sve do smrti svoje pisao je u »Beharu«, »Novom Beharu«, u kalendarima »Pravde* i »Narodne uzdanice«. Nitko se u našoj zajednici dosad nije toliko zalagao za svoj narod koliko on, a i narod nije nikoga toliko volio koliko njega. To dokazuje i ona velika nezapamćena pratnja njegove dženaze, one mnogobrojne hatme i komemorativne sjednice, a mnogi skupovi delegata iz pojedinih mjesta posiećivali su njegov mezar.

Izvor: Stav

Slični članci

Back to top button