BiH

Medicinari i doktor iz KCUS-a uporedili rat i koronu: Čovjek vam umre za 5 minuta, danas je otvoren lov na nas

Jedini strah zdravstvenih radnika, je da virus ne odnesu kući bolesnim i starim roditeljima ili djeci

-Kao neko ko je preživio Srebrenicu, dakle, ni sa čim svoju golgotu nikad iz Srebrenice nisam ni smio, ni mogao, ni htio uporediti do ovoga vremena, kaže Ilijaz Pilav, šef klinike za torakalnu hirurgiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS).

-Sad, dostojno toj mojoj golgoti, i golgoti kao medicinskog radnika, stavljam u istu ravan ovo strašno vrijeme i ono kroz šta prolaze sad medicinski radnici, zaključuje Pilav.

On je skoro mjesec dana u bolnici proveo kao pacijent, sa izuzetno teškom kliničkom slikom i kaže da je svjedočio neopisivoj požrtvovanost medicinskih radnika.

Doktor Ilijaz Pilav je osnovao ratnu bolnicu u Srebrenici. U svjedočenju za Memorijalni centar Srebrenica je ispričao kako je svoju prvu amputaciju uradio u šumi testerom za željezo, bez anestezije, bez ikakvih medikamenata, bez pravog zavoja. U bolnici u Srebrenici tokom rata je operisano preko 4.000 ranjenika.

-U ratu smo vrlo brzo naučili s čime se suočavamo. Vrlo brzo smo naučili na koji način treba da se nosimo sa svim onim teškoćama koje jedna brutalnost rata nosi sa sobom. Međutim, u uslovima pandemije, smo se našli u jednoj situaciji da djelujemo na sasvim nov način, gdje zapravo nema ni literarnog ni praktičnog iskustva od prije, objašnjava Pilav.

Dodaje kako ne postoji mogućnost zaštite i medicinske zakonitosti koje medicinskim radnicima mogu da pomognu da se suprotstave pandemiji.

-U hodu, u toku nesreće se stvaraju i određene smjernice i protokoli u smislu liječenja, ali zajednička stvar i jednom i drugom vremenu, jeste da su doista, ali doista, medicinski radnici ponovo na prvoj crti i da možda sad i više žrtvuju i sebe i svoje porodice nego u vrijeme rata“, kaže on i dodaje kako mu je nepojmljivo da je u Sarajevu, „otvoren lov na medicinske radnike”.

Dodaje:

-Imate situaciju kad u nekoj drugoj ustanovi umre pacijent koji je zaražen COVID-19, onda se kaže umro je od korone. U isto vrijeme imate situaciju kada na KCUS, koji je najveća medicinska ustanova, umre pacijent, onda ljekare proglašavaju ubicama, kaže Pilav za RSE.

BORBA SA NEPOZNATIM NEPRIJATELJEM

Desetine ranjenih u jednom danu, improvizirane bolnice, operacije bez struje i potrebne medicinske opreme, često sa tupim skalpelima i običnim testerama i noževima, prje trideset godina bila su surova ratna realnost za stotine ljekara i zdravstvenih radnika u Bosni i Hercegovini (BiH). Danas su suočeni sa drugačijim neprijateljem.

-Ljudski životi se gube u roku pet minuta. Razlika je u tome što smo u ratu imali vidljivog neprijatelja, a ovo je jedan nevidljivi neprijatelj koji za nekih sat vremena mijenja stanje i gubimo pacijenta, kaže Meliha Botulja, medicinska sestra koja od prvog dana pandemije radi u Covid odjelu Opće bolnice „dr Abdulah Nakaš“ u Sarajevu.

Cijeli rat provela je kao medicinska sestra u ratnoj bolnici “Ćamil Marić” u Hrasnici, naselju udaljenom od centra Sarajeva oko 15 kilometara. Na posao je, pod granatama, svakodnevno nekoliko kilometara odlazila pješke i nije se, kaže, bojala.

-Dešavalo se da granata pogodi stan gdje majka pogine, dijete ostane invalid bez jednog ekstremiteta, leži kod nas, a ne smijemo mu reći da je majka poginula. Isto sad imamo situaciju gdje na jednom dijelu odjela leži majka, na drugom dijelu dijete, možda majka premine ili i jedno i drugo se uspiju ‘izvući’ tako da slično je, kaže Botulja.

Jedini Melihin, ali i strah ostalih zdravstvenih radnika, je da virus ne odnesu kući bolesnim i starim roditeljima ili djeci. Probleme, kaže, ostavljaju iza vrata izolatorija gdje se 24 sata radi sa najtežim bolesnicima, kojima su najvažnija pažnja i empatija.

-Postalo nam je to neki normalan radni dan. Normalnih 24 sata provedenih uz pacijente. Moj životni moto je sve što dođe mora i da prođe. Uvijek gledam sa pozitivne strane. Mislim da će to uskoro da prođe i da će biti dobro sve, optimistična je ona.

‘NE PUCA, MIR JE’

Mubera Sahinagić, medicinska sestra u Domu zdravlja u Vogošći, nekoliko kilometara od Sarajeva, radi u laboratoriji i jedna je od šest medicinskih radnika koji u Kantonu Sarajevo rade na COVID-19 dijagnostici.

U ratu je radila na zbrinjavanju ranjenika u ambulanti koja se nalazila na prvoj ratnoj liniji.

-U ratu je bilo više optimizma, meni se tako čini. Imali smo neku nadu u neki završetak. Ovdje ovaj naš, kako popularno kažu nevidljivi neprijatelj, stalno ciklično dolaze ti novi valovi koji se pokazuju sve teži i teži i ljudi su jednostavno izolovani i zatvoreni već više od godinu dana, kaže ona.

Poredeći rad tokom rata i tokom pandemije kaže kako su se zdravstveni radnici, poput svih ostalih bojali za fizički opstanak, kako nisu znali da li će kada dođu iz višednevnih smjena zateći žive članove svojih porodica.

-Danas, svaki dan kolege koje rade u Covid ambulantama i u Covid dijagnostici sa strahom prelaze kućni prag i razmišljaju hoće li prenijeti tu bolest svojoj djeci, porodici i roditeljima, dodaje Sahinagić.

Radno vrijeme za medicinske radnike već dugo ne postoji, kaže ona. U zavisnosti od epidemiološke situacije, ali i broja zaraženih medicinskih radnika, ljekari i medicinske sestre skoro da i ne mogu otići na odmor.

Izvor: RSE

Slični članci

Back to top button