Svijet

Koliko je opasno osloniti se na Ruse: Moskva spremna da „ukloni“ bivše partnere kad im više ne trebaju

Rusija je u nekoliko navrata pokazala da nije partner od povjerenja zemljama sa kojima sarađuje, te da njihova podrška prestaje onog trenutka kada nestane i njihov interes. Zbog toga se i smanjio broj njihovih saveznika, a oni koji su ostali pristupaju kooperaciju s Moskvom sa velikom dozom opreza očekivajući uvijek nož u leđa.

Najsvježiji primjer nam dolazi iz Jugoistočne Azije, tačnije iz države Burme. Naime, Rusija je uspostavila diplomatske odnose s Burmom kada je ona postala nezavisna, a ostale su uvijek u dobrim odnosima, čak i nakon pada Sovjetskog Saveza, a Moskva je blisko sarađivala sa Vladom Burme. Također, Kina i Rusija jednom su stavile veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija namijenjenu kažnjavanju Burme. Ipak, posljednjih godina Kina je pokazala nedostatak volje da podrži vladu Burme i pokušala je stabilizovati političku situaciju u ovoj zemlji. Ali, Rusija im je priredila neprijatno iznenađenje.

Državni udar

Naime, Tatmadaw (oružane snage Mjanmara) 1. februara su uhapsile nedavno ponovno izabranu predsjednicu Aung San Suu Kyi i nekoliko članova njezine stranke, Nacionalne lige za demokratiju. Pod vodstvom visokog generala Min Aung Hlainga, Tatmadaw je izveo državni udar, vrativši tako vojsku na vlast koju su izgubili 2011. godine. Prema podacima lokalnih medija, sukobi demonstranata i burmanske vojske doveli su do 500 civilnih smrtnih slučajeva.

Međunarodni odgovor uglavnom je osuđujuće naravi. Tako su SAD, Velika Britanija i Evropska unija uvele sankcije, a Japan je obustavio financijsku pomoć Burmi. Također, deset članica Udruženja država jugoistočne Azije održalo je hitan sastanak koji je rezultovao imenovanjem posebnog izaslanika za Burmu kao posrednika između svih uključenih strana. Kina i Indija bile su suzdržanije. Kina strahuje da bi politička nestabilnost mogla naštetiti projektima inicijative Belt Road u Burmi, a Indija na sličan način strateški šuti kako ne bi ugrozila njihove infrastrukturne projekte u ovoj zemlji. Iznimka je, međutim, Rusija koja je otvoreno podržala državni udar što je šokiralo cijeli svijet s obzirom na dobre odnose koje je vlada Burme imala s Moskvom.

Aung San Suu Kyi (Izvor: CNN)

Povrh toga svega, tokom obilježavanja Dana oružanih snaga Burme 27. marta, Rusija je poslala zamjenika ministra odbrane general-pukovnika Alexandera Fomina da prisustvuje događaju. To je bila prva visoka posjeta Burmi od strane nekog stranog zvaničnika od državnog udara. Također, ruski vojni dužnosnici su prisustvovali proslavi sa svojim kolegama u Burmi i dan prije oficijalne proslave. Fomin je tada izjavio da će Rusija i Burma intenzivirati svoje odnose i poboljšati vojno-tehničku saradnju, dok je Min Aung Hlaing izrazio zahvalnost za rusku podršku vojnom režimu.

Lažni saveznici?

Posebno je zanimljivo da, iako se politike Moskve i Pekinga prema nasilnim režimima obično slažu, Rusija odstupa od Kine kada je u pitanju slučaj Burme, zagovarajući otvorenu podršku vojsci. Obje države su blokirale zajedničku izjavu Vijeća sigurnosti UN-a u kojoj se osuđuje puč, ali je Kina kasnije izjavila da trenutna politička situacija apsolutno nije ono što je Kina željela vidjeti, te su naglasili potrebu za „političkom stabilnošću“.

S druge strane, Rusija nastavlja jačati svoje odnose s vojskom Burme, što izaziva sve veći diplomatski skandal u odnosima dvije države, te se svi pitaju da li su Rusi zapravo samo lažni saveznici koji odbacuju partnere čim izgube interes ili pronađu nove strateške ciljeve.

U slučaju Burme, Rusija se otvoreno zalaže za jačanje vojnotehnološke saradnje s vojnim režimom. Čineći to, čini se da Rusija novu vojnu vladavinu vidi kao priliku za povećanje svog uticaja u Burmi, istovremeno jačajući izvoz oružja. Stoga, nije im bilo bitno što su odbacili dugogodišnju saradnju sa vladom Burme, jer oni im više nisu mogli donijeti koristi, ali novi režim jeste. Ovo je možda klasični primjer ograničenog bilateralnog angažmana Moskve, koja traži financijsku dobit i povećani uticaj, uz očuvanje njihove strateške autonomije.

Fomin i Min Aung Hlaing (Izvor: RSE)

Rusi i prije izdavali partnere

Ovo nije prvi slučaj da Rusija okreće leđa svojim saveznicima onda kada im je najpotrebnija. Naime, Armenci su kao dugogodišnji saradnici Rusije očekivali potpunu podršku Moskve u ponovnom sukobu sa Azerbejdžanom oko regije Nagorno-Karabah. Ipak, sve je palo u vodu kada su otkrili da je Rusija „pomagala“ objema stranama tokom sukoba, a ne samo secesionističkim strujama. Snage Armenije i Azerbejdžana dobile su obavještajnu podršku i naoružanje iz Rusije, što je bilo neobjašnjivo jer su Rusija i Armenija dva strateška partnera povezana brojnim sporazumima na vojnom, ekonomskom i energetskom polju. To nije spriječilo Rusiju da prodaje naoružanje (oružje, metke i tenkove) Armeniji koju navodno podržava i sa kojom gradi „dobre“ odnose, ali i Azerbejdžanu.

Slično je i sa Južnom Osetijom, regijom koja se nalazi u sjevernoj Gruziji duž granice s Rusijom. Od propasti Sovjetskog saveza, ova regija je relativno nestabilna, ali je uvijek mogla računati na podršku Rusije. Ipak, to Moskva koristi kao vid kontrole i kazne za neposlušnost: ukoliko u ovoj regiji učine neki korak ka približavanju Zapadu, Rusija im „zavrće“ osnovni vid prihoda, tako da su osuđeni na slijepu poslušnost Putinu. Treba spomenuti da je kvalitet života iz godine u godinu sve niži i niži, što dovodi do nesigurnosti unutar regije, ali i same Gruzije.

Takva je situacija i Gagauziji, regionu preko kojeg Rusi kontrolišu Moldaviju.

Oni su u potpunosti pod kontrolom ruskih medija, te ovise o njihovim prihodima. Iako i Evropa znatno ulaže u ovu regiju, samo u periodu od 2016. do 2018. godine, prema delegaciji Evropske unije u Moldaviji, EU je dodijelila oko 5,3 miliona eura Gagauziji kao pomoć, ali oni to ni ne znaju jer propagandni ruski mediji predstavljaju da sve što se gradi na bolje finansira upravo Rusija.

Jasno je da Rusi uvijek i u svemu gledaju samo svoje interese, te da svoje najbliže saradnike ostavljaju bez obzira na to koliko dugo sarađivali i koliko im bili potrebni. Ako Rusija promijeni svoje mišljenje o tome koliko su im korisni neki partneri na Balkanu, vjerovatno ih očekuje isti scenario kao i sa Burmom, Armernijom i drugim zemljama.

Slični članci

Back to top button