Svijet

Koliko košta ruska ruka “spasa”? Propaganda preko humanitarne pomoći, te kulturnih i obrazovnih programa

Otkako je ruski predsjednik Vladimir Putin došao na vodstvo prije više od 20 godina, napetosti su se kontinuirano povećavale između Rusije i Zapada.

Mnogi teoretičari ruske inostrane politike smatraju da je to rezultat ličnih i individualnih interesa Putina i njegovih savjetnika. Neki tvrde da su ruske vlasti uglavnom usredotočene na vraćanje statusa Rusije kao velike sile, dok drugi tvrde da je ruska inostrana politika usredotočena na zaštitu statusa zemlje kao dominantne sile u postsovjetskoj regiji. Bez obzira na motivaciju, većina se teoretičara slaže da ruski ekonomski, vojni, kulturni, obrazovni, pa čak i humanitarni programi imaju za cilj provođenje često agresivne inostrane politike, kao projiciranje snaga u susjednim zemljama i šire.

Ruski inostrani politički prioriteti tradicionalno su bili usredotočeni na postsovjetsku regiju i Zapad, uključujući odnose i napetosti s NATO-om, Sjedinjenim Državama i Evropom. Međutim, Rusija pod Putinom također provodi globalnu inostranu politiku. Kako su odnosi sa susjedima i zapadnim zemljama postajali sve više kontradiktorni, Rusija je, nastojeći uravnotežiti američku i evropsku moć i interese, njegovala sve dublje odnose s Kinom i drugim zemljama. U isto vrijeme, Rusi su koristili brojne načine kako bi osigurali moć i kontrolu u zemljama koje su im od strateškog interesa. Tako su pored ekonomskih, političkih i vojnih projekata, Rusi sve više fokusirani na humaniratne, kulturne i obrazovne programe, koji spadaju pod kategoriju “meke moći”. Preko njih pokušavaju, naizgled dobrim namjerama, osigurati uticaj u drugim državama, ali se postavlja pitanje: koja je cijena ruske pomoći?

Afrika

Brojne države širom svijeta dobile su rusku humanitarnu pomoć u za njih teškim situacijama, ali su ubrzo shvatili da to nije bio u pitanju samo topli državni čin, već da se iza toga krije velika propaganda i ruska opasna igra.

Pandemija Covid-19 virusa pružila je Rusiji još jednu priliku za pružanje humanitarne pomoći drugim zemljama, uključujući one u Africi. Rusija je ovu situaciju iskoristila u svojoj komunikacijskoj strategiji korištenjem “covid-diplomatije”, koja uključuje isporuku sredstava za ličnu zaštitu ciljanim zemljama na kontinentu.

Rusija je, unatoč vlastitoj borbi s koronavirusom, poslala pomoć Alžiru, Egiptu, Maroku i Tunisu u sjevernoj Africi, kao i Etiopiji i Džibutiju u istočnoj Africi. U južnoj Africi, korisnici ruske pomoći bili su Demokratska Republika Kongo, Mozambik, Južna Afrika i Zimbabve.

Vladimir Putin i predsjednik Srednjoafričke Republike Faustin-Archange Touadera (Izvor: www.indepthnews.net)

Pošiljke nisu bile posebno velike ili značajne, ali njihova je isporuka bila jako reklamirana. Na primjer, Rusija je u Zimbabve u septembru 2020. godine poslala osam tona lične zaštitne opreme, o čemu je široko izvještavao predsjednik Zimbabvea kao čin humanitarne pomoći, te je izjavio: „Ruska Federacija bila je veliki prijatelj u mobilizaciji financijskih sredstava za borbu protiv pandemije Covid-19.”

Također, u februaru 2019. godine, Rusi su putovali u ‘humanitarnom konvoju’ iz Sudana u Centralnoafričku Republiku. Naoružani pobunjenici ispratili su Ruse. Firma Jevgenija Prigožina, koji se smatra vlasnikom zloglasne Wagner vojske koja djeluje upravo na ovom području, promovisala je konvoj kratkim dokumentarnim filmom. Prigožin je također preko svoje filmske agencije širio dezinformacije o Siriji za rusku državnu novinsku agenciju.

Rusi su kontrolisali humanitarnu pomoć i preko zvaničnih institucija onda kada je to njima odgovaralo. Tako je Rusija iskoristila svoju moć veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija kako bi ograničila ponovnu autorizaciju prekogranične humanitarne pomoći u Siriju, za koju Rusija tvrdi da bi se trebala usmjeravati kroz središnju vladu u Damasku koju Rusi drže pod kontrolom.

Italija

I u evropskoj državi Italiji, Rusija je situaciju s pandemijom koronavirusa iskoristila za ostvarivanje nekih strateških aktivnosti koje možda imaju veze sa špijuniranjem. Naime, tadašnji italijanski premijer Giuseppe Conte prihvatio je ponudu ruskog predsjednika Vladimira Putina da ruska brigada specijalizovana za hemijsko ratovanje i dezinfekciju otrovnih tvari, dođe u Italiju i pomogne u borbi sa koronavirusom.

„Giuseppe Conte izrazio je iskrenu zahvalnost na koracima koje je Rusija poduzela kako bi podržala Italiju u tako teškom trenutku za nju“, poručio je službeni Kremlj.

Dva mjeseca su pripadnici ruske brigade, odjeveni u bijela hazmatična odijela, imali potpunu slobodu u Lombardiji, regiji najviše pogođenom pandemijom. Međutim, italijanski saveznici u NATO-u izrazili su sumnju da je takozvana humanitarna brigada zapravo bila paravan za špijunske aktivnosti. Te je sumnje pojačala činjenica da su Rusi proveli znatno vrijeme oko zračne baze Ghedi u blizini Brescie, gdje se čuva nuklearno naoružanje.

Rusija je u Italiju poslala medicinsku opremu u teretnim avionima (Izvor: Reuters)

Mnogi su se obavještajni stručnjaci pitali zašto je takva sloboda dopuštena Rusima. Tada su i američke obavještajne agencije izrazile sumnju u dobre namjere Rusije. Uprava SAD-a pokazala je da ne smatra prihvatljivim ovakvo „razuzdano ponašanje na teritoriju NATO-a“. Zbog toga se s pravom nameće pitanje, je li u akciji „Iz Rusije s ljubavlju“ došlo nešto pored ljubavi, te da li su već tada Rusi pripremali i raspoređivali svoje špijune kako bi prikupili dragocjene informacije.

SAD

1. aprila ruska pošiljka medicinske pomoći sletjela je na njujorški aerodrom John F. Kennedy. Rusi su isporučili velike količine medicinske opreme, uključujući maske, rukavice, zaštitna odijela i respiratore. Slično pomoći Italiji, i ova se isporuka dogodila nedugo nakon što su razgovarali čelnici zemalja, Putin i američki predsjednik Donald Trump. Ruska pomoć izazvala je skandal u SAD-u, djelomično u kontekstu predstojećih predsjedničkih izbora, a također i zbog navoda o ulozi koju je Moskva imala u izboru Trumpa 2016. godine.

Od tada se pojavilo nekoliko problema s ruskom dostavom pomoći SAD-u. U maju je ruska vlada Washingtonu naplatila 660.000 američkih dolara za pošiljku pomoći. Zatim, ruski transport obuhvatao je opremu koja nije bila od velike koristi u pandemiji, poput gasnih maski vojnog tipa i rukavica za čišćenje kuća. 45 ventilatora također se pokazalo u osnovi beskorisnim zbog razlike napona u električnoj mreži između Rusije i SAD-a.

Da bi stvari bile još gore, kasnije se ispostavilo da su neki od ventilatora koje je Rusija isporučila bili marke Aventa-M, koji su ranije izazvali smrtonosni požar u bolnici u Sankt Peterburgu, usmrtivši nekoliko pacijenata s COVID-19.

Također, iako se činilo da pandemija još nije dosegla razmjere viđene u zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Državama, u Rusiji su opozicijski političari i medicinski radnici upozorili na potencijalni nedostatak opreme u sedmicama koje su uslijedile.

Avion koji je prevozio medicinske potrepštine iz Rusije na aerodromu John F. Kennedy u New Yorku (Izvor: TASS)

Rusija je počela pružati vojnu medicinsku pomoć i Srbiji, s opremom sličnom onoj koja je poslana u Italiju. Pojedinosti su ponovno koordinirala dva predsjednika zemalja. Jedanaest ruskih vojnih teretnih aviona dovezlo je 87 vojnih doktora i specijalista, uključujući infektologe i stručnjake za hemijski rat i dezinfekciju, a neki su tvrdili da su se među njima krili tajni agenti ruskih službi.

Ruski kulturni i obrazovni programi na Zapadnom Balkanu

Pored humanitarne pomoći, Rusija je prepoznala obrazovanje i kulturu kao značajne segmente u procesu indoktrinacije stanovništva BiH i zemalja regiona. Kulturni centri, kao što je ruski institut “Ruski mir“, čije podružnice već postoje ili se otvaraju u Beogradu, Novom Sadu, Skoplju, Podgorici, Budvi i Mariboru, žele pružiti studentima mogućnost učenja ruskog jezika, te šireg upoznavanja s ruskom kulturom. Njihov centar je 2002. godine otvoren i u Banjaluci u sklopu Narodne i univerzitetske biblioteke RS sa ciljem „promovisanja ruskog jezika i ruske kulture“.

Ali gledajući njihove programe, jasno je da su oni prvenstveno usmjereni na okupljanje i podučavanje mladih ljudi o aktuelnim događajima i ruskoj historiji, kao i “politički korektnim” interpretacijama vjere, kulture i društva. Stipendije koje ti centri promovišu služe gotovo istom cilju, samo što se studenti presele u samu Rusiju tokom studija. Upravo je promocija ruskih univerziteta te mogućnost stipendiranja školovanja u Rusiji, vrlo česta u BiH, posebno u manjem bh. entitetu Republici Srpskoj. Putem ruske ambasade moguće je aplicirati za besplatno studiranje u Rusiji za razne oblasti, a ne nedostaju i ponude za samofinansirajuće studije specijalno “za građane Srbije i Republike Srpske”. Ruski državljani povezani s institutima često su i “bivši” operativci sigurnosnih i obavještajnih službi.

Doista, postoje značajni dokazi koji ukazuju da su u sva tri slučaja, kada govorimo o ruskoj humanitarnoj pomoći, dominantni motivi bili politički. Primarni cilj bio je suspendovanje sankcija protiv Rusije. Isporuke Italiji poklopile su se s ruskom inicijativom koju su iznijeli na summitu G20. Naime, Rusija je predložila da se zbog humanitarne krize izazvane izbijanjem COVID-19 sve međunarodne ekonomske sankcije obustave do kraja pandemije što bi najviše pogodovalo upravo njima. Također, Moskva koristi obrazovne i kulturne programe kako bi putem njih, ali i na brojne druge načina, održala nestabilnu političku klimu u BiH i regionu i zaustavila procese integracije sa NATO i EU.

Slični članci

Back to top button