Uncategorized

Naoružavanje Srbije kineskim i ruskim oružjem kao prijetnja zemljama regije, prije svega BiH i Kosovu

Američka novinska agencija Associated Press (AP) nedavno je objavila kako je “ruska saveznica Srbija primila isporuku sofisticiranog kineskog protivzračnog sistema u prikrivenoj operaciji, usred zabrinutosti Zapada da bi gomilanje naoružanja na Balkanu u vrijeme rata u Ukrajini moglo ugrozi krhki mir u regiji”.

Ovu agencijsku vijest odmah su potvrdili medijski i vojni eksperti iz Srbije i regije, koji su izvjestili da je 10.04.2022. godine, šest transportnih aviona kineskog zrakoplovstva Y-20 sletjelo na beogradski civilni aerodrom „Nikola Tesla“, noseći raketne sisteme zemlja-zrak HK-22, čija je izvozna verzija poznata kao FK-3, za srbijansku vojsku. Kineski raketni sistem FK-3 se upoređuje sa američkim sistemom “Patriot” i ruskim raketnim sistemom zemlja-zrak S-300, iako ima manji domet. Srbija će biti prvi operater kineskih projektila u Evropi i jedina u regionu koja će imati cjelovit sistem teritorijalne vazdušne odbrane.

Američki zvaničnici su još 2020. godine upozorili Beograd da ne kupuje protivzračne sisteme FK-3. Poručili su da Srbija, ako zaista želi u Evropsku uniju (EU) i druge zapadne saveze, svoju vojnu opremu mora da uskladi sa zapadnim standardima. I druge zemlje Zapada su nezadovoljne ovom transakcijom, dok pri tome ona više smeta EU nego NATO-u, jer smatraju da zemlja kandidat ne bi trebalo da ima vojnu saradnju sa Kinom.

Reakcija NATO-a

Isporuku kineskog oružja Srbiji, stručnjaci vide i kao demonstraciju rastućeg globalnog dometa Kine. No, ono što unosi zabunu je činjenica da je oružje isporučeno preko teritorije najmanje dvije zemlje članice NATO-a, Turske i Bugarske. Neki vojni stručnjaci i analitičari smatraju da NATO nije imao ništa protiv ove isporuke s obzirom da je isporuka oružja obavljena preko teritorija njihove dvije članice. To se tumači i kao da NATO ne drži previše opasnim spomenuti kineski raketni sistem za svoje snage i zrakoplovstvo NATO-a. Procjenjuje se da bi sasvim drugačija reakcija NATO-a bila da je bilo riječi o isporuci ruskog raketnog sistema S-400, koji zasigurno ne bi mogao biti dostavljen do Beograda, jer ga NATO drži opasnim za svoje avione. Zanimljivo je napomenuti da je i Rusija bila nezadovoljna ovom kupovinom tim prije što je FK-3 nastao kopiranjem ruske rakete sa sistema S-300.

Srbija je još 2020. godine od Kine preuzela njihove dronove “Chengdu Pterodactyl-1”, poznate kao “Wing Loong”, koji su u klasi sa turskim dobro poznatim „Bayraktarom“. Ove borbene bespilotne letjelice mogu da gađaju ciljeve bombama i projektilima, te se mogu koristiti za izviđačke zadatke. Nedavno je Vučić izjavio da mu je i turski predsjednik Er­do­gan obećao dronove ‘Bayrak­tar’, da će ih dobiti preko reda, kao i da ih namjerava odmah uvrstiti u oruž­je Vo­jske Sr­bi­je.

Prema procjenama nekih stručnjaka, nabavka dronova predstavlja istu, ako ne i veću, opasnost od kineskih raketnih sistem. Rat u Ukrajini i u Nagorno-Karabahu pokazao je njihovu moć u modernom ratovanju. Ako se uz postojeće nabave i novi veći kineski dronovi, za klasu jači od postojećih, a o čemu se već razgovara, Srbija bi sa kineskim i uz turske „Bajraktare“ dobila lepezu ubojitih dronova, ali i saradnju sa ovim državama koja će joj pomoći da riješi tehnički uska grla na koja su naišla u razvoju vlastitih dronova.

Podaci o Vojsci Srbije

Kada se sve sumira, prema izvještaju Global Firepower-a (GFP), koja se bavi jedinstvenim analitičkim pregledom podataka o vojnim snagama današnjice, Srbija trenutno ima 25.000 aktivnih vojnika, ukupno 27 aviona (klasifikacirani kao borbeni i lovci-bombarderi), ukupno 51 helikopter i 323 tenka, što je daleko više od bilo koje zemlje iz okruženja (Hrvatska, BiH, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Kosovo).

Ovi podaci daju povoda Vučiću da kaže da je Srbija najjača vojna sila na Balkanu. Međutim, ono što se izbjegava reći, a što je velika boljka Vojske Srbije, je nedostatak i slaba obučenost vojnog kadra, zbog čega vojska nije „operativno upotrebljiva“, što znači da ne može zadovoljiti „osnovne formacijske potrebe“, na šta je nedavno upozorio i Vojni sindikata Srbije. Vučić želi da malobrojan, slabo obučen vojni kadar nadomjesti gomilanjem sofisticirane opreme i oružja.

Dvolični Vučić je uvijek verbalno za mir i stabilnost u regionu, dok u isto vrijeme sprema svoje vojne potencijale, suprotno Aneksu1-B Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji od strana koje su bile uključene u ratni sukob traži vojno uravnoteženje. Pritom, stalno zvecka oružjem pa se postavlja opravdano pitanje kakve su šanse da će oružje koje Srbija kupuje posljednjih godina ikada biti upotrijebljeno i protiv koga? Srbija, koja je devedesetih godina prošlog vijeka bila u ratu sa susjedima, sada formalno traži članstvo u EU, a u isto vrijeme svoje oružane snage pojačava ruskim i kineskim oružjem, uključujući ratne avione, tenkove, dronove i drugu opremu, što je svakako upozoravajuće.

Neki vojni stručnjaci smatraju da su male šanse da se to oružje upotrijebi jer bi oružana intervencija Srbije na bilo koju susjednu zemlju bila samoubilački čin Beograda. Drugi su skloniji tvrditi da se naoružavanje Srbije može posmatrati kao jedan od načina kako predsjednik Vučić podiže ego svojim građanima, što se može dovesti i u kontekst posljednjih Vučićevih izjava o vojnoj nadmoći Srbije na Balkanu.

Stanje na Zapadnom Balkanu

Srbija, koja je bila i pokretač ratova devedesetih na Zapadnom Balkanu, danas je ponovo vojno snažnija od zemalja u regiji, geopolitičko okruženje Srbije je ipak drugačije u odnosu na prije tri decenije. Čak šest od osam prvih susjeda Srbije su članice NATO saveza. Rat protiv jedne članice NATO-a, smatra se ratom protiv cijele alijanse. S druge strane, BiH i Kosovo, premda nisu članice NATO-a, uživaju veliku podrušku Zapada.

Kada se pogleda geopolitička i geostrateška situacija na Zapadnom Balkanu, a u kontekastu agresije Rusije na Ukrajinu, na Zapadu postoji bojazan da bi naoružavanje Srbije iz Rusije i Kine moglo da podstakne Srbiju na novi rat, posebno protiv Kosova koje je proglasilo nezavisnost 2008. godine i BiH, u kojoj postoje secesionističke aktivnosti Milorada Dodika, koga u tim namjerama podržavaju Beograd i Moskva. Srbija, Rusija i Kina ne priznaju državnost Kosova, dok SAD i većina zapadnih zemalja to čine. Uz to, treba napomenuti da, iako je Srbija glasala za rezolucije UN-a koje osuđuju krvave ruske napade u Ukrajini, ona je odbila da se pridruži međunarodnim sankcijama protiv svojih saveznika u Moskvi ili direktno kritikuje očigledne zločine koje su počinile ruske trupe.

Naoružavanje Srbije kritikovali su i regionalni lideri (Aljbin Kurti i Vjera Osmani sa Kosova i crnogorski predsjednik Milo Đukanović), smatrajući „da je to vrlo opasno po mir i stabilnost na ovom području“.

Iako Zapadni Balkan nije prioritet Rusije, on je uvijek zgodna karta za igranje sa Zapadom jer su etničke tenzije toliko porasle da uvijek vatra može da se rasplamsa. U tom kontekstu treba posmatrati i objavu ruske Amabasade od 13. aprila na zvaničnoj Facebook stranici: „odgovornost za moguću destabilizaciju u BiH pada na predstavnike međunarodne zajednice“, čime Rusija odgovornost za eventualne vojne akcije ili neki vid destabilizacije BiH, želi prebaciti na Zapad, kao što je to činila i u Ukrajini.

Vučićeve namjere

Kupovina oružja od Kine i glasanje u UN-u protiv Rusije, neke analitičare je podstaklo na zaključak da se Vučić polako okreće Evropi i Americi, uz postepeno napuštnje ruske sheme. Možda će se to jednog dana i dogoditi, ali to neće biti tako brzo jer se suštinski srbijanska politika nije promijenila. I dalje drži rusku stranu, a samo formalno je na neutralnoj poziciji. Srbija nije uvela sankcije niti je prekinula letove prema Rusiji i jedna je od rijetkih koja održava vazdušni most sa Rusijom. Mnogi su spremni ustvrditi da taj vazdušni most može poslužiti ili već služi za prebacivanje pripadnika ruskih specijanih jedinica i plaćenika u Srbiju, a odatle i na druga ratišta.

Srbijansko okretanje prema Kini je taktičko, jer Vučić zna da od Rusije sada ne može dobiti ništa i da je njena međunarodna pozicija dobro uzdrmana. Rusija je zaokupljena ratom u Ukrajini gdje trpi velike gubitke i gdje joj ne ide sve po planu. Vučić koji uvijek sjedi na „dvije stolice“, sada želi iskoristiti dobre odnose sa Kinom, koja također ima glas u Vijeću sigurnosti u UN. Međutim, Beograd je za Moskvu ostao važan vanjskopolitički „prozor u svijet“ i jedna od prioritetnih zemalja. Na drugoj strani, Srbiji su potrebni ruski energenti od kojih je ovisna skoro sto posto.

Ali, Vučić je svjestan da mu Rusija neće oprostiti zbog nedavnog glasanja u UN, a prve kritike iz Moskve su već stigle od portparola ruskog MVP, Marije Zaharove, koja je nedavno izjavila „da se pravi prijatelji nikada ne ostavljaju“, aludirajući na glasanje Srbije protiv Rusije u UN. Okretanje prema Kini Vučiću dođe kao neka prijelazna opcija dok se možda ne opredijeli za evropsku politiku, što se može očekivati ako rat u Ukrajini potraje duže i Rusija bude izopćena iz svih međunarodnih integracija, a politički pritisak iz EU bude sve veći.

Slični članci

Back to top button